„Ne tješim se vjerom u napredak i u čovjeka, ja sam uvjeren o vječnosti ljudske gluposti, demokraciju ne smatram religijom, ne vjerujem u ljudsku jedna­kost i pravdu, misleći da je najljepši cilj čovjeka poljepšavati taj život i služiti lje­poti.“ (A. G. Matoš)

Sasvim suprotno Matoševu razmišljanju i zaključivanju postupaju ret­ko­vački ka­za­lištarci – amateri, koji u svojem radu polaze od teze: najljepši i najhumaniji je cilj čovjeka poljepšati život i služiti ljepoti. Zato su se izborili da svoje Kazalište učine velikim mjestom poštovanja.

I evo ih! 27. put događa se puk na sceni u Retkovcima. Drama stoji uvi­jek pod sjenkom stvarnosti i njezin je dubok dojam na publiku uvijek uvjetovan od­no­si­ma publike prema stvarnosti i dubinom proživljavanja stvarnosti od onoga tko odabire kazališni komad. Pravilnost i uspjeh odabranog pokazat će i prihvaćanje i otklon kojim će dio publike reagirati na odabir. Pokazat će se i to je li s uspje­hom ostvaren sklad, tj. ide li stvarno zbivanje i zbivanje u licima istim smjerom, je li zbivanje u licima ulazilo izravno u tijek događaja.

„U povijesti drame ima više pokušanih drama nego ostvarenih. I milija mi je po­ku­šana, nego drama koja s pomoću neke tehničke sljeparije donosi na sce­nu su­ro­gat stvarnosti, dakle surogat drame… Pošteno gledati oko sebe, pošteno na­sto­ja­ti ući u bitnost onoga što se oko nas zbiva… Reprezentant te stvarnosti u dra­­mi jest kazalište, i što je autor bliži stvarnosti, bit će kazalište umjet­ni­č­ki­je…“ (B. Gavella)

Dramu u najužem smislu pišu zajedno stvarnost i autor, a ona nije samo literar­na vrsta jer u njoj mora postojati mjesto u kojem se ona spaja s novim umjetni­čkim principom, tj. s kazalištem.

Kazalište nije samo umjetnost riječi, nego i umjetnost konkretnih i živih doživ­lje­nih slika.

Retkovački kazališni amateri vjeruju u temeljne stvaralačke poticaje koje može pružiti samo stvaran, uporan rad, samostalna praksa i želja za stvaranjem lije­po­ga, ne samo za sebe nego i za publiku. Ako dožive, a stalno doživljavaju da oni ne idu za publikom, nego publika za njima, i to ne samo retkovačka, postig­nu­ta je svrha i cilj njihova rada.

Kada se željno otvore vrata njihova Kazališta, ući će dobrohotni ljudi koji, premda o umjetnosti ne znaju mnogo, ipak ju vole i podržavaju njezin raz­voj. Narodni duh, najsnažniji pokretač svih ideja u umjetnosti nikad ne miruje.

U svakoj tradicijskoj kulturi postoji želja za pokazivanjem, eto, i mi postojimo od davnina.

„Kazalište je danas probilo sve resurse i može sve.“ (R. Medvešek)

Ana Cvenić, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti